19 јануар 2009

IME REALNOSTI



Postojalo je mnogo napisanih priča o susretu sa vanzemaljskim životom. Ni jedna priča nije ličila na ono što nam se stvarno desilo. Za razliku od svih ekstravagantnih susreta opisanih bujnom maštom pisaca SF-a susret sa vanzemaljskim razumnim bićima bio je krajnje običan. Jednostavno su se spustili na Zemlju i doneli nam raznorazne đinđuve, ogledalca i svetlucava platna: antigravitacione transportere, hologramske telesne modulatore, genetičke eliksire besmrtnosti, neiscrpne energetske akumulatore... Mi, naivni i slepi, zauzvrat, čista srca, pružili smo im jedino što smo imali: našu surovu istoriju, obične priče o našim običnim životima, ljubav, mržnju, veru, beznađe, naše antagonističko srce izrešetano jing-jang suprotnostima. Radovali su se kao mala deca. Ništa nam nije bilo jasno. Ono čega smo se mi stideli, ono što je našu civilizaciju činilo ružnom i siromašnom, to ih je činilo neizmerno srećnim i veselim. Otimali su se oko običnih sudbina običnih ljudi. I dok su oni s ushićenjem usisavali naše životne priče i privikavali na jednostavne obrasce oskudice, mi smo eksplodirali u prostoru, razmenjivali smo i prekrajali tela, napajali se energijama, raspršili se po svemiru, izgubili u gužvama paralelnih svetova, otimali oko neosvojivih predela, tonuli u narkomanske beskrajne unutrašnje snove... Pričam ovo tako u množini, jer Ja i jesam postao množina. Iskopirao sam se u mnogo Ja, i svako to ja oseća šta se dešava onom drugom Ja. Odavno je prestalo da mi bude zabavno. Svatio sam šta su vanzemaljci otkrili i čemu su se radovali kada su sreli našu civilizaciju: jednostavnost linearnosti.

Kako pobiti ostale varijante Ja, kako sačuvati jednu realnost, jedan život, koliko god da je jadan? Kako biti brži od sebe, kao nekada Talični Tom, brži od svoje senke? Sve što pomislim i oni Ja misle...? Košmar! Tražim ime za realnost. Tražim pravu šifru koja će vratiti sve kopije u original. Možda na nekoj prostoj nenastanjenoj planeti, možda na nekoj jednostavnoj tehnološki zaostaloj planeti, možda u ovoj priči čije svako ponovljeno čitanje izaziva sve veću nevericu...

RETUŠIRANI BOG



Pre nije ličio ni na šta ljudskim očima viđeno. Ove jeseni kad su vakuum tetovirali Ajnarelski astroinženjeri, dok se na Planeti kiša cedila kao smrt sa olubljene paprati, najmanje tri parseka do prve gravitacije sevnuli su fotoni. Nije lako izmerljivo To Prostranstvo Neodlučivog. Gotovo sva moja putovanja promukla su u silikatnim očima. Odstranio sam neutrine, pojačao petlje hiperstruna, ugušio sam pozadinski šum plavim peskom kvarkova... Računari Ajnarela izbljuvaše logička ostrva.

- U jebote! Kako dobar Kiberpanker!- začuh glas divljenja preko ramena, vreli glas moje Ženske Ogledalske Simetrije.

Klimnuh glavom u znak odobravanja. I sam zadivljen pratio sam kako se iz Ništavila izvlači Bog, kakose pomalja, zaokružuje u Savršeni Performans i lagano klizi ka Planeti.

- Došao je Sudnji Dan! - setila se moja Ženska Ogledalska Simetrija.

Opet klimnuh glavom i nasmeših se preko prostora:
- Biće žestoka svirka Entropije! Spremimo se za Holografsku zabavu Nove Istorije.

УКЛЕТО ЗВОНО



Бића са планете Аспараге остала су у жалости. Једини звук који су она могла да чују у разређеном ваздуху чоколадне боје престао је да долази из модре куполе. Непрегледне висине мрака послале су модру куполу пре много, много векова. И радост је звонила све то време. Безнадежни мук непокретних стена раширио се Аспарагом. Безгласна туга уселила се у целокупну нову историју ове планете. Модра купола остала је нема јер она је из једне сасвим различите историје, састављене из многобројних догађаја, на пример ветра у боровој шуми, или дозивања славуја испод звезда, или жубора бистрине између олисталих славолука.

Бића са планете Аспараге, округле стене које су надвиле своју тврду упорност, остала су у жалости небројене векове. Једном само тло се страшно затресло, земља је испуцала и модро звоно се ненадано огласило. После тога звезда најближа Аспараги порасла је у црвеног џина, испарила разређену атмосферу планете, истопила округле стене и прогутала читаву планету.

Непрегледне висине мрака бездушно су се мрешкале у вечности.

14 јануар 2009

NOVA PESMA

Foto: S. Stehlik

Entrance


(baciti u trans; hipnositati; početak karijere; pojava glumca na pozornici; pravo pristupa; prilaz; prolaz; ulaz; ulaženje; uvod; vrata; zaneti)


Nešto je belo. Moje belo nije kao tvoje. Noć je belja
od karlične kosti aboridžanskog džina-spavača.
Tvoja košulja je belja od sna.
Svetli u pustinji. Pustinja svetli u jezeru.
Aboridžani remeškaju belu vodu belim snovima.
Mi smo ovde suvišni. Kažu nam:
naše belo nije kao vaše belo. Odlazite!
Nemamo gde da odemo. Noć je bela. Kažemo.
Ne snalazimo se na ovom belom pesku ispod bele vode. Kažemo.
Tražimo ulaz u normalne noćne more.
Svet je takav: kao stvoren za noćne more!
Tvoja košulja se leluja na belom vetru, leluja na vodi.
Gde je u njoj tvoje telo?

Džin sanja svoju prošlost. Tako opstaje kao kost
koju dodiruješ znatiželjan.
Tako postoji u snu - kao tuđi beli dodir.
Beli dodir bele vode u belom snu.
Pesak se razvejava i svako se zrno istače
u belu kaplju.
I svaki se san razvejava u promašaje.
Značenje je ljubav, a nema ga u dobroti.
Dobro je sudnji dan, a nema ga u belom vremenu.
Belo vreme je kraj ove rečenice.


Na pustoj plaži u Viktoriji, na Mesecu,
na ravnom krovu belog Niša,
oslonile se bele tačke smisla.
Moje belo nije kao tvoje. Beli džin-slikar
sanja naše strepnje i smeje se
hiljadu godina.

Sutra prestaje smeh.